Istorija

Rudnik olova i cinka „Sase“ Srebrenica nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Republike Srpske, 6-7 kilometara udaljen od rijeke Drine i granice sa Republikom Srbijom. Putna komunikacija omogućava direktnu vezu sa Srebrenicom i Bratuncem, te ostalim dijelovima Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, kao i sa Srbijom.

Napredovanjem istraživačkih radova stvaraju se uslovi za potvrdu teze po kojoj je Srebrenica u centralnom dijelu olovno-cinkovog ležišta, koje je po veličini jedno od najvećih na prostoru bivše Jugoslavije, zbog čega je ovaj kraj bio česta meta osvajačkih pohoda Rimljana, Turaka, Ugara i na kraju fašističke Njemačke, koja je u Drugom svjetskom ratu vršila eksploataciju rude u Sasama. Srebrenica se u doba Rimske imperije zvala Domavia i bila je centar rudarstva rimskih provincija Dalmacije i Panonije. Istorija srpskog rudarstva je usko vezana za ovaj rudnik kod kojeg je u neposrednoj blizini sagrađen Manastir Sv. Trojice. Manastir je sagrađen 1242. godine i bio je metoh /imanje/ manastira Hilandar. Zadužbina je Uroša Nemanjića, čiji je krst dugo čuvan u ovom manastiru, a podignut je zbog religioznih potreba rudara. Rudarstvo u vrijeme kralja Stefana Uroša III Dečanskog (1321-1331.) u srpskim zemljama poprima krajnje ozbiljan karakter, te je u tom periodu rudarenje u Srebrenici postalo profesionalno zanimanje, što je značajno uticalo na razvoj ovog kraja. U to vrijeme naročito je bilo značajno eksploatisanje srebra radi kovanja novca, koji je igrao važnu ulogu za održanje vlasti u uzburkanim i složenim odnosima među srpskim plemstvom. Rudarsvo je imalo svoje svijetle trenutke i u daljem toku istorije, posebno sa dolaskom na vlast Stefana Uroša IV Nemanjića, koji je poznat kao Dušan Silni (oko 1308-1355.). On je bio srpski srednjovjekovni kralj u periodu od 1331. do 1345. i prvi srpski car u periodu od 1346. do 1355. godine. Taj period bilježi veliku i složenu državno-organizacionu strukturu srpske carevine koja je, nedvosmisleno kao takva, morala da ima uređene finasije. One su, pored povoljnog geografskog položaja srpske carevine za trgovinu, svakako bile osnažene i dobijanjem metala, naročito srebra iz rudnika Sase, rudnika kod Gornjeg Milanovca, kosovskih rudnika ali i rudnika u Makedoniji i širom Dušanovog carstva.

Budući da su se Sloveni u srednjem vijeku (VIII i IX vijek – Česi) prvi počeli baviti rudarstvom, sjevernonjemačka plemena Saksonaca su učeći od njih dosegli visok nivo znanja i tehnika u rudarenju. U XIII vijeku, pod pritiskom Franaka, oni se raseljavaju, a zbog tradicionalne veze sa Slovenima logičan put ih vodi ka srpskim zemljama. Tako dolaze u dijelove srpskih zemalja gdje je bilo izrazito zastupljeno rudarstvo, unapređujući tehnike rudarstva i prerade rude.

Dolaskom Turaka na ove prostore rudarstvo zamire.

U XIX vijeku rudarstvo se vraća u ove krajeve, a 1850. godine saški rudari su otkopali temelje i obnovili crkvu u Sasama, koja je bila posvećena Sv. apostolu Petru.

Početkom 1880. godine austrougarsko rudarsko akcionarsko društvo „Bosnia“ organizuje izrazito temeljna i detaljna rudarska i arheološka istraživanja u ovom području. Rezultati arheoloških iskopavanja kod sela Sase 1893. godine, pod rukovodstvom B. Rudimskog, uputili su na zaključak da je na ovom području za vrijeme rimske imperije postojalo veoma aktivno rudarenje. Kasnije su u rudarskim prostorijama nađeni brojni tragovi rudarenja iz tog vremena. Austrougarska istraživanja bila su intenzivna, iz čega se izvodi zaključak da su pokazivali veliki interes za eksploatacijom rude u ovom kraju. U periodu kada se Bosna i Hercegovina nalazi pod aneksijom Austrougarske, na ovom području se ozbiljno rudari i istražuje, te mnogi eminentni stručnjaci rudarstva i geologije tog Carstva bivaju angažovani u Sasama. Neki od njih su i sahranjeni na ovim prostorima, kao što je i istaknuti austrijski geolog Ludwig Pogatschinig (1828-1892.).

U vrijeme bivše SFRJ ekploatacija rude olova i cinka u Sasama dobija moderan i trajan karakter. Rađena su detaljna geološka istraživanja i primjenjivani svi savremeni rudarski i geološki standardi. Eksploatacija rude počinje u periodu oko 1964. godine gdje se kontinuirano razvija i unapređuje sve do početka građanskog rata u Jugoslaviji.  Period ratnih dešavanja je zaustavio radove u rudniku. U periodu od 1998. do 2004. godine bilo je pokušaja da se proizvodnja u rudniku obnovi i proizvodni kapaciteti revitalizuju, no sve je bilo privremenog karaktera. Tek 2004. godine proizvodnju pokreće ruska kompanija „Južural zoloto“ sa popriličnim uspjehom. Menadžment kompanije „Rossase“, koja je bila nosilac aktivnosti ispred kompanije „Južural zoloto“, činili su Vladimir Kozlov, Jelena Ćirković i Anatolij Kozlov. Razni problemi oko definisanja prava i vlasničke strukture nad rudnikom uslovili su da se kompanija „Južural zoloto“ povuče iz posla, a upravljanje rudnikom je preuzela kompanija „Gross“ d.o.o., kćerka firma britanske kompanije „Mineco“ LTD i kiparske kompanije „Metexcel Trading Limited“. „Gross“ d.o.o. je 26.11.2007. godine dobio koncesiju na eksploataciju, istraživanje i preradu rude u ležištima Sase, tako da je rudarenje u ovom rudniku ponovo uspostavljeno po svim modernim svjetskim standardima.

Predsjednik upravnog odbora „Gross“ d.o.o. Gradiška je, od osnivanja društva 01.04.2005. godine, Jelena Petrić.